include_once("common_lab_header.php");
Excerpt for Zaboravljeni Junak - pripovijetka by , available in its entirety at Smashwords

Letindor Vind





Zaboravljeni Junak


(pripovijetka)





***

E-knjiga

Izdavač: Smashwords

ISBN: 9780463632574



Kalifornija, S. A. D.

april 2018.




Baraka usamljena ćuti na ivici šume pred kojom se prostrla ogromna ravnica. Tišina je plašt u ovo jutro pod kojim je buđenje, il' samo što nije. Vezilića polje je majka s čedima na grudima onim što ostalo je od četiri udarne eskadrile. Naoko mnogo i nije ostalo, ali priča je druga. 


Pokušaće sokolovi ustaviti osvajača moćnijeg od nekud zvijer. Vazduh nad glavama ljudi je obojen strijepnjom, a nebo nad Vezilića poljem i teškom tom jutarnjom tišinom. Osjećaju je ovi junaci. Komandir 106. eskadrile Četvrtog avijacijskog puka kapetan Milijević nije ostao sam u toj tišini, s njim, u drugoj prostoriji je još pet mu odanih ljudi i vrsnih pilota. On je tu situaciju osjećao teže i zbog brige o ljudima, znao je, kao što to uvijek ponešto više zna komandant od svojih ljudi. Godina je ‘41. i najveća tad svjetska sila se okomila pokoriti druge i staviti ih u ropsko stanje, a juče je bombardovan i Beograd. A dokrajčiće ga saveznici. Svi pomažu.


Provirio je kroz prozor svoje barake tu u obližnji šumarak gdje su pokorno stajale vatrene ptice, okretni niskokrilci engleske i domaće proizvodnje Kraljevine, harikeni i ikarusi. Ima šta ima, letićemo. Pod težinom komandirskih čizama i karaktera tog tihog i povjerljivog čovjeka lagano je pucketanje drvenih podova već razmicalo plašt te kobne tišine i magle, već napravilo je pukotinu da prođu misli ovog vođe do odbrambene mu malobrojne ratničke grupe. Ovdje se nije previše pričalo. Srce kod Komandira sad opsjeda misao o tom koliko su brojčano, a i sa tehnikom su znatno nadmoćni neprijatelji. To ovdje više nikog ne zanima, letjeće se. Srce tu kazuje drugu priču. I ni po koju cijenu se ne može ustupiti upad na drzak način drznicima. Takvo je bilo i naređenje. Do posljednjega.


Tmina u čeličnim oklopima je prešla granicu zemlje i neba, i dublje neg’ što se moglo dozvoliti. Mnogo je ljudi već poginulo, misleći ina običan narod, a ljudi su blago za Milojevića. Na opiranje svako ti drznici biju i žešćom vatrom, a ako ništa biće bar ometeni, pomislio je. Malo nas je sad živih, zbog tog ne vrijedi ni jaukati. Junaci se Slave. Još jedno vrijeme stoji onako spokojno pokraj prozora u polumraku svoje brvnare, pušta te misli nek odu i pomalo pogleda gore, nebo još nije skroz otvoreno. Do sad su otjerali ih 27 tuđinaca, korijenom naši, al’ napadači. Jer takav je čovjek da i sam sebe će napasti. Lovaca je u rejonu Nove Topole i Aleksandrovca deset, pet harikena i pet ikarusa IK2. Još jednom se broje. Svi imali su svoje ime k’o nekad najbolji konji za borbu. Bili su i lovačka pratnja avionima Osmog bombarderskog puka za ciljeve isto ka tom sjeveru otkud se nadiralo. Niko još ne zna ni zašto se ratuje, nit’ se smije to priupitati. Ovo ljudi što ima sad iskusno je za ono što treba, a trebaće se i poginuti, jer ciljevi su i viši od svijeta, zna slovesan.


Zakopčava komandir još jedno dugme na bluzi pod vratom u novo jutro, dovodi se u radno stanje, kako bi rekli nekad vojnici. I uskoro će se pojaviti pred svojim ljudima i izdati im, možda, i posljednji zadatak. Do kraja se ide sa dostojanstvom. Planšetna torba i duža pilotska kožna jakna strpljivo stoje na čiviluku u uglu za vratima čekaju ruke da pokriju pleća čuvenog ratnika. Nije ni spavao, nešto tek malo, al’ odmoran je i spreman na sve što dolazi sa ovim danom. Ova borba je materijalno izgubljena unaprijed, ali duhovno nije i vrijedi se boriti. Makar i mrak to najgušći bio iskra će posebna i trajna biti Milijević i prijatelji. Svjetlo što dolazi iznutra. I odabrao je najbolje ljude za akciju.


Malo još i prostorija će biti dovoljno obasjana da se vide ljudska lica i ostalih učesnika za taj dogovoreni čas, i mape će se razviti po velikom stolu, izvršiti i posljednja priprema za let. U tom, dok je još gledao svoje posljednje misli kud odlaze, neko upravo zakuca na vrata, on reče svojim prijatnim glasom:


– Naprijed!


Nije se okrenuo ni da pogleda k vratima, znao je ko mu to dolazi. Stoji na pragu njegov pomoćnik, i kao što je to radio svako prethodno jutro, reče mu da su svi budni i spremni za sastanak. Neprijatelj hvata prvo svanuće. Oglasiće se, evo, još malo da magla popusti i svjetlost dnevna se pojača. Sve je što treba uz onu tehniku da se uspješno obavi zadatak. Neki osjećaj govori da je borba već sudbinska. Nešto kao posljednji let! O tome nikad nije volio ni da misli, a bio je spreman uraditi zadnje za ljude i svijet u kom se tad živjelo. Onu pravu i njemu jedinu ispravnu stvar po Srcu. I vojnik je, više od toga. Odgovornost je na njemu sad najveća i ići će prvi, duh naroda je sa njim, borba za žive i za predake je. A štiti i ljude pa, koliko može. Da malo je činio mi se u tome ne bi baš složili, sačuvano je ono glavno pa ko šta tu shvati. Mene kao pripovjedača to nije briga. Ostalo je da se borim na svoj način do sopstvenog kraja i pobjede, istorija nek’ piše šta hoće, to mislio je i Milijević. Ma, neka nas i zaborave. Tu nema niotkud pojačanja i tako je nekoliko već bitaka unazad. Nek’ je.


- O ljudima svojim mislim, o Duši uopšte čovjeka. Ali se sjeti i to da hariken okretni niskokrilac još hladan ćuti u grmovima, pod granjem maskiran. Uskoro će on biti vreo i oštar. U toj munji je potpuno miran i pribran, da oko i ruka su jedno mu biće, toliko ga poznam, i mada ne živjeh u isto vrijeme sa Milijevićem.


Odstupivši od prozora on sjede za radni sto, spram njega pet stolova je u liniju spojeni, čekaju ostale. Pomoćnik spremno je upravio i ovaj momenat, gleda svog komandira u oči, nema tu brige. I Milijević mu prozbori tiho:


- Nek’ uđu.


Jedan za drugim ulaze ti dostojanstveni ljudi u kombinezonima i ogrnuti kožnim jaknama, prosto laganim, potpuno sigurnim koracima. U vatru kad treba idu, i grade taj štit za zemlju i najmilije. Duša ni ne može drukčije. Uz nekoliko letjelica od prošlih dana preostalih ta nekolicina ljudi što ulazi sad u prostoriju Milijevića ojačava stvar. A njihova stvar je ništa do Duša Um je to stamena, hrabra i čestita čovjeka. Svijet srušen je no šta ih tu briga, jer borba još traje. Ljudi i ptica iako je u Vezilića polju sve manje nebo i crnje, al’ Duše su sjajne, najsjanije.


- Sjedite drugovi – dočeka ih kao i uvijek u sretnim ili u nesretnim tim bljeskovima iz vremena Milijević – Znate da ovo sve nije sjajno, al’ nećemo sada o očaju. Malo nas je i naređenje je da se borimo do zadnjeg pa, tu smo. I ne sumnjam u vas, al pitaću, takav je red, ima li ko da predomišlja se? Ima ko da ga je strah? Ja Iskrenost tražim, već znate. Recite!


Pomalo je ljut on na sebe što to pita, može uvrijediti prijatelje. No, takva je procedura. I nije ni najmanje sumnje bilo tu u nekog, al’ ljući je više zbog neke druge stvari, on zna da ljude sad šalje u smrt. A sve što može je - ići će prvi. Nema od nikoga odgovora i slika je čista na licima ljudi vjernih i radnih, kao i nebo kad iščisti se. Sokolovi - on reče im - da, letjećemo svi k’o jedan.


Bojište se pomjera dublje u teritoriju, neprijateljski avioni i više još rovare po našem nebu da možemo ih očekivati i direktno nad glavama svakog trena. Dočekajmo ih i ovaj put kako nam dolikuje, kad padnemo znaćemo zašto smo pali. Tri grupe po dva. Šest nas je. Oni su dobro obučeni, opremljeni, znate, brzi i moćni su vatreno, a ima ih mnogo. Mi nemamo kud neg’ život da damo zemlji našoj, Duh Nebu. Put vječni je, otuda ne žalite. Ja idem prvi, zatim redoslijed znate. Vojnici i oružari (njih nekoliko stoji uz vrata), ako se sada ne vratimo, javite se u susjedni pješadijski puk dok avijacija vas opet ne pronađe. Rat će još trajati.


Polako sada izvlačite ptice, - direktno se obrati zamjeniku - polijećemo u 21-oj minuti, sad tačno je …. a možda i prije. Pogledajte piloti mape i pozicije su sve već poznate, a vatra će biti i bliže. Eto, to je.


Usta komadir Milijević, priđe vratima na izlazu iz barake i tapše prijatelje kako su koji prolazili. Zadrža kratko još zamjenika, poželi im dodatno sreću pred samo polijetanje. Odoh, moja je možda i spremna. Krenu korak i zastade:


- Slušaj, – reče mu Milijević - volim ove ljude i radoh bih sebe sebe dao da sačuvam ih. Al’ ništa, zaboravi. Odoh. Obiđi ih ovo malo na tehnici nek bude sve kako treba - i doda – uzmite ptice redoslijedom, prilično zdrave su, moja to malo tek izbušena. Kom hariken, kome ikarus, ovim ljudima je potpuno svèdno. I da te ne gnjavim više sa tim. Mašine su dobre, a ljudi plemeniti. Ja imam s kim letjelti - reče Milijević.


I tako komandir Milijević kao svaki vrstan starješina i junak uze za sebe naoko najlošije stojeću mašinu, a to bi uvijek i radio da zaštiti ljude.


Svjetlo će probiti uskoro nebo, za minut, dva, pet istrijebiti maglu, miluje lice prvog pilota, Milijevića. Karakter i Lik štit postojan su, sve što krene na njih tek utapa se. Lice više neg oplata čelična, jače neg bomba, ruka i iskrena prijatelja, duh i Srce svog naroda neće da izda pa makar bi drugi izdali njega.


Standardno, negdje do 20 minuta prije polijetanja svi će biti pored kraj letjelica da se obavi i pretpoletni pregled uz mehaničara i posljednji pozdrav uputi svima. Odlaze jedan po jedan da magla ne prilazi njima, laganim hodom. Ptice su na čistini i čekaju. Rosi. Klizav je teren, al’ nije mekan. Šest pilota po dva, a jedan već ulazi.


Zvuk motora zareza se ledinom čistom Vezilića polja u Aleksandrovcu, komandir to pokreće svog donekle ranjenog harikena za novi boj. I ostali za njim.

Dobrom uhu javljaju se i prvi ozbiljni zvuci neprijatelja. Zareza rotor na maksimalno, rep se ispravlja, pušta kočnice Milijević i potjera pticu u smjeru blažeg čeonog vjetra. Polje i nebo, sad njima svejedno je sudba kud šalje, dva po dva u nebu nestaju, negdje blizu i drugi motori bruje, ptice iz suprotnog smjera.


Rafal prvi na nebu odsiječe u Rovinama tog kobnog 7. aprila ’41-e godine u 13 i 30 časova, zatim, još jedan, još, i još … padaju ptice neke sa njima i ljudi, jedan i vrli kapetan Dragiša Milijević, komandir 106. eskadrile četvrtog avijacijskog puka nebeske Kraljevine. On pao, a pasti ni ne može takav, stroj tuče u zemlju i plamen se izdiže pišući ime Junaka na nebu. Rovine potajno znaju, i malo se priča. Srušen je od strane Bf 109E Meseršmita, al’ neprijatelju ne osta dužan. Oborio je dva i sam poslije pretvorio se buktinju koja je obasjala ogromno područje Vezilića. On i pogođen uspijeva još jednog oboriti, goreći u vječnosti Dragiša Milijević, kapetan prve klase i čovjek visokog ranga u svijetu ovdje još uvijek međ’ ljudima.





Letindor Vind



Zaboravljeni Junak


(pripovijetka)



***

E-knjiga

Izdavač: Smashwords

ISBN: 9780463632574



Kalifornija, S. A. D.

april 2018.



Download this book for your ebook reader.
(Pages 1-7 show above.)